Tajna života

Većinu svega što treba uistinu naučiti o životu, o tome što valja činiti, naući se u vrtiću: djeli sve s drugima, igraj pošteno, pazi da koga ne oslijediš, vrati stvari na svoje mjesto, pospremi nered koji si napravio, ne uzimaj ono što nije tvoje, isprićaj se onome koga povrijediš, operi ruke prije jela, nauči malo, razmišljaj, crtaj i slikaj, pjevaj i pleši, malo se igraj i radi svakog dana. Kad izađeš u onaj svijet vani pazi na promet, očuvaj živom onu zaćuđenost svijetom, zlatno pravilo je ljubav i zapamti da uvijek vraćaš stvari odakle si ih uzeo i pospremi nered koji si ostavio za sobom.

Raditi marljivo, igrati se često, živjeti u ljubavi, imati obvezu paziti da ne povrijedimo druge, da pružamo utjehu onima koji su žalosni, jer ništa nije tako snažno kao nježnost, ništa nije tako nježno kao što je snaga koju posjedujemo.

Imati cilj vrijedan truda, cilj koji se polako ali sigurno ostvaruje, to je jedan od tajni života za koju vrijedi živjeti i zato je potrebno reči: živjet ću sa svjetlom koje nosim u sebi, ne kanim pod svaku cijenu pobjediti, nego biti iskren, ne kanim pod svaku cijenu uspjeti, već živjeti u skladu s onim svjetlom koje nosim u sebi.

Jedino pravo zadovoljstvo u neprekidnom je unutrašnjem rastu, u činjenici da se razvijamo u osobu sve pravedniju, istinoljubiviju, plamenitiju, jednostavniju, muževniju, ženstveniju, nježniju, životniju, a sve to možemo tako da se obavljajući svakodnevne zadaće dajemo sve od sebe.

Buditi se svakog jutra s osmijehom, pogledati u ogledalo i reči: Bože, hvala Ti, što sam živ. Pozdraviti dan pun poštovanja, pristupiti radu čista uma, dočekivati ljude s osmijehom na usnama i ljubavlju u srcu, biti nježan, dobar i ljubazan u svakom trenu jer ono najbolje u životu, najbliže nam je od svega - dah s usana, svjetlost u očima, vjerovanje u male prisne radosti svakidašnjeg života, vjerovanje u ljepotu prirode, vjerovanje u maštu, nadanja i ideale što prebivaju u srcima sve djece, vjerovanje u mogućnosti svakog dječaka i djevojčice, vjerovanje u sreću koja počiva u dužnosti, usmjeravanje pozornosti svakog dana, svakog trena na ono što volimo i cijenimo i sve to da budemo sudionici rađanja bolje budućnosti koju nam donose naše vlastite svakodnevne odluke.

Voljeti svoje bližnje koji nas darivaju svojom ljubavlju, dobrotom, svojom nježnošću, voljeti zemlju, sunce, životinje, udjeliti milodar svakome tko to zatraži, stati u obranu nemoćnih i slabih, obećati da ću svako jutro jednoj osobi darovati radost, a drugoj poslije podne pomoći odagnati tugu, jer moguće je biti dobar i mio, moguće je biti brižan, nježan i pun ljubavi jer to je tajna sretnog i uspješnog života.

MOJE KRSTARENJE

Nisam vjerovala da jedan telefonski poziv može promijeniti život u narednih pola godine i ostaviti svoj pečat na duže vrijeme.
Pa ipak, to se upravo meni dogodilo kad je u jeku teških trenutaka u mojoj obitelji sredinom studenoga 2006. godine zazvonio telefon i suprug podignuo slušalicu. Dobro da je blizu bila stolica inače ne znam gdje bi završio kad je čuo glas gospodina Svilokosa iz Mozaika knjige koji mu je priopćio da je upravo postao sretni dobitnik nagradnog krstarenja za dvije osobe u iznosu od 30.000,00 kuna.
Pogled nevjerice i ushićenja osvježio je u istom trenutku mračnu stvarnost i počela je putna groznica koja je trajala pola godine. Redali su se telefonski razgovori na relaciji Pula-Zagreb-Split, počeli kružiti mailovi i stigao je katalog s destinacijama.
Nakon dugog vijećanja i dogovaranja konačno smo odlučili: - idemo plovećom tvrđavom «COSTA SERENA», najnovijim i najluksuznijim cruserom na svijetu na promotivnu vožnju od Venecije preko Barija, Katakolona, Atene, Izmira, Istanbula, Dubrovnika i nazad do Venecije krstariti 9 dana po Mediteranu u organizaciji putničke agencije «Kompas» Zagreb-poslovnica Split.
Odmah moram zahvaliti gospođi Nataši Perić iz Splita koja nam je puno pomogla i doista se jako angažirala da sve prođe bez problema.
Tamo će nas voziti sin i snaha, a po nas će doći kćerka i zet.
Neću opisivati što smo sve morali učiniti da bismo konačno 26. svibnja 2007. godine ujutro krenuli iz Pule u Veneciju na tako čarobno putovanje. A u Veneciji nas je čekala grdosija od 300 metara s 13 paluba kakvu u životu nismo vidjeli i koja izaziva strahopoštovanje samom svojom pojavom.
Došao je i trenutak ukrcaja na brod a tamo nas je odmah očarala raskoš kakvu možete sanjati samo u najljepšim snovima.
Odmah su nas uputili na 9. palubu na bogati ručak dobrodošlice a potom smo konačno pronašli našu kabinu i počastili se iz ugrađenog hladnjaka grickalicama i pićem.
Sreća što čovjek ima prste na rukama da se može spora-zumijevati s osobljem jer nam strani jezici nisu baš jaka strana.
Kabina je doista predivna kao uostalom i cijeli brod koji prima 3700 putnika, a neću puno pogriješiti ako kažem da ima i gotovo toliko članova posade. I tu počinje moje krstarenje, prvo a vjerojatno i posljednje u životu.
Ali predivno.
Bili smo toliko impresionirani svime oko nas da smo se osjećali kao u sedmom nebu i nismo znali kud bi sami sa sobom, izašli smo iz kabine kad su nas pozvali na demonstraciju korištenja pojaseva za spašavanje. I tek tada smo prvi puta krenuli u kraći obilazak broda.
Odmah ću tužiti supruga, koji se inače zove Igor, da se i posljednji dan krstarenja izgubio u hodnicima jer njemu su lijevo i desno bili nepoznati pojmovi. A bio je nesretan što se nije mogao puno slikati jer je imao neku alergiju po čelu, ali ja sam ga ipak slikala.
Evo sada mog dnevnika kojega sam vodila cijelim putem da si ponekad obnovim sjećanja na te nezaboravne dane pune raskoši, glamura i događanja koji su se izmjenjivali jedan za drugim kao na nekom filmu.
Možda će se ponekad neke stvari ponavljati, ali morala sam nekako napisati uvod.
Uostalom, procijenite sami.
1. DAN - 26.05.2007.
U 12,30 sati ukrcali smo se na cruser – a na samom ulazu su nas slikali za uspomenu.
Došli smo na 3. palubu, malo lutali, pitali nekog gospodina-francuza-koji nam je objasnio da trebamo ići na 9. palubu (što nam je i pisalo na papiru koji smo dobili kod ukrcaja) na party za doček. Onako puni ručne prtljage ušli smo napokon u lift (a ima ih desetak na našoj strani), došli na 9. palubu, opet malo lutali dok nismo našli restoran koji je iza bazena i jacuzzia. Oko bazena su ležaljke za sunčanje, a iza njih s jedne i druge strane stolovi za klopu. Tu smo se onako natovareni prtljagom ipak snašli i po principu self servisa najeli do grla, popili juice i pivo (pivo se plaća). Jeli smo salatu (zelena, miješana, rajčica), mediteranski odrezak, pomfrit, pljeskavicu. Bilo je malo problema oko plaćanja piva jer se ništa ne plaća novcem nego su nas tražili tzv. «costa card» - to nismo imali jer još nismo bili u kabini – a inače ubuduće nikud nismo mogli ići bez nje – to je kao identifikacijska kartica gdje su svi podatci a služi za sve (kupovinu, plaćanje, ulazak i izlazak s broda), no sredili smo to nekako služeći se s par jezika istovremeno – kako smo znali koju riječ tako smo pričali.
Napokon smo odahnuli i krenuli liftom na 1. palubu potražiti svoju kabinu 1227. Tu smo se s našim sobarom jedva nešto sporazumjeli (korejac, kinez ili japanac) koji jedva zna nešto engleskog – skoro kao i mi).
Kabina je prekrasna – uopće nije tako nisko kako smo mislili – lijepo se vidi van oko desetak metara iznad mora, klimatizirana dan i noć (što Igoru nije odgovaralo jer ga je, kaže, napuhalo po noći pa ga peku oči). Stigli su nam i kuferi – jedan po jedan – pa smo mogli raspremiti stvari po ormarima i ladicama – hvala Bogu mjesta ima više nego dosta. Krenuli smo prošetati po brodu koji je stvarno ogroman – kao jedan mali grad – ali su nas vratili u kabinu po pojaseve za spašavanje i morali smo doći s njima na sebi na 4. palubu zbog prezentacije uporabe (zlu ne trebalo). To je trajalo desetak minuta pa smo ih vratili u kabinu.
Konačno šetnja brodom. Nigdje ni jedne hrvatske riječi, izgleda da smo jedini hrvati ovdje. Malo smo sjedili u kazalištu – velikom -, malo gledali klavirista koji zabavlja ljude, prošetali kroz casino, potražili restoran «VESTA» na 3. palubi i pronašli naš stol broj 154 gdje ćemo večerati. Sve je već bilo pripremljeno – stolovi prekrasno uređeni i broj na stolu da se zna tko gdje sjedi. Bilo je malo smijeha za narudžbu – dobiješ od konobara menu – sve na stranim jezicima pa biraj. Hajde nekako smo se sporazumjeli i jeli goveđu juhu, goveđi odrezak, krumpir u foliji, mladi grašak, mrkvicu, miješanu salatu sa šparogama. Na stolu je bilo puno čaša i dvije boce – ja sam mislila da je to crno vino. Natočim iz jedne čaše – kad ono crni ocat, a u drugoj ulje i jasno, izlijem to po salati. Za desert smo dobili sladoled s komadima voća i preljevom ( više kao sladoledna krema).
Kad smo i to obavili još smo malo prošetali po brodu . Prvi dan napokon je završio, bili smo umorni i puni utisaka otišli spavati.
2. DAN - 27.05.2007.
Buđenje nakon čvrsto prospavane noći na jako udobnom krevetu, jutarnja kavica Nescaffe koju sam sama spremala, a usput sam sobaru maznula jednu pepeljaru s kolica. Rekli su da se ne smije pušiti ali vidjela sam da i po drugim kabinama ljudi imaju pepeljare pa sam ja pušila kod prozora da ne aktiviram alarm.
Tuširanje pa opet na 9. palubu na doručak self service – kajgana, kobasice, pečena šunka, kuhana jaja, razni odresci, kolačić, pecivo, juice, kava – jedeš koliko možeš i hoćeš. Najeli smo se do grla i otišli u kabinu gledati pristajanje broda u Bariju. Nismo izlazili jer nas baš nije zanimalo a i ti obilasci su skupi i ne možemo baš sve vidjeti.
Htjeli smo se kupati ali je bilo prohladno, puhala je bura pa smo odustali. A bilo je dosta kupača, skoro sve ležaljke su bile pune bar na ovom bazenu, a ima ih još.
Potraži smo slike na 4. palubi i nismo ih odmah našli nego tek nakon drugog pokušaja. Moramo pitati za cijenu, možda ih kupimo.
Ručak opet na istoj palubi – toliko nam se dopalo da uopće nismo išli u restoran «VESTA».
Moram prestati nabrajati što smo sve jeli jer ima toliko toga, sve hoćeš probati, sve je jako, jako fino. Toliko smo se najeli da nismo mogli pojesti desert (sladoled, miješano voće, kolači) samo smo popili kavu i pošli odmoriti pretrpane želuce.
Popodne se idemo prijaviti za izlete (sve odjedanput koje želimo jer je tamo uvijek gužva). Valjda ćemo se nekako sporazumjeti. Došli smo ranije pa smo čekali da se office otvori, bili smo prvi i Igor je to sve sredio na njemačkom, odlično se snašao. Ide to njemu. Još će postati poliglot.
Za večeru opet specijaliteti – lagana mediteranska večera, od svega po malo, pa desert i opet se prejeli. Ništa nam nije preostalo nego otići u kabinu presvući se i malo na ples u jedan od 9 barova. Izabrali smo jedan pored casina na 5. palubi, popili piće i malo plesali na francuske i talijanske kancone dok nije došla druga pjevačica pjevati blues pa smo otišli obići casino – rulet, poker, jednoruki jack, bingo, i još puno tih svakojakih igara.
Nismo igrali ništa jer se baš ne kužimo u to, jezici nam ne idu a i nemamo baš puno love, zato smo rađe otišli na 4. palubu i opet malo plesali, obišli butike i pošli na spavanje. Bili su dosta veliki valovi, oko 5 metara, pa smo se malo ljuljali i nismo se baš naspavali.
3. DAN - 28. 05. 2007.
Opet isto: kava, tuš, doručak. Mislili smo da nećemo ništa jesti, ali kad vidiš što sve ima nismo mogli odoljeti. I opet smo se prejeli pa nismo išli na ručak. Počeli smo preskakati obroke jer bismo tim tempom dobili 10 kila za tjedan dana. I nije nam uopće falilo iako smo poslije podne prvi puta izašli s broda na izlet u KATAKOLON.
Kroz srce Peloponeza vozimo se autobusom prema Olympiji, mjestu gdje su se održale prve olimpijske igre i gdje se nalazi hram Boga Zeusa. Vidjeli smo drevni olimpijski stadion koji se nalazi na Mount Kronosu i park starih Grka, lijepo kulturološko izletište. Tu se pisala povijest olimpijskih igara, održavala se takmičenja i to pred 40.000 gledatelja.
Malo smo pokisnuli, no to nije bilo ništa, nije čak trebao ni kišobran. Na povratku smo se zadržali u taverni gdje su nam priredili dobrodošlicu, počastili nas tradicionalnim grčkim delicijama i svirali su i plesali sirtaki.
Bilo je lijepo, a skoro smo se napili jer je na stolu bilo piće u istim bocama – u jednoj voda u drugoj rakija (bilo je još vina i soka) a mi smo otvorili onu s rakijom misleći da je voda. Dobro da nismo ispili na eks jer bi bili pod stolom. Srećom smo samo probali iz čaša i kad smo primijetili da je rakija samo smo se nasmijali zajedno s nekim nijemcima i konačno našli vodu.
Na brodu opet obilna večera, a poslije je u kazalištu organiziran kapetanski cocktail. Svi smo bili svečano obučeni i ponovno su nas slikali pri ulasku u kazalište.
Bila je velika gužva pa smo se smjestili na balkon ali smo vidjeli kako dolje gosti plešu na podiju pa smo nekako pronašli put do dolje i otplesali tri plesa. Ponovno smo dobili cocktail i tada je došao kapetan broda, predstavio sebe i svoje najbliže suradnike visoke časnike broda, pozdravio sve nazočne, zaželio nam ugodno putovanje i povukao se zajedno sa časnicima. A mi smo još malo prošetali brodom pa smo umorni i puni utisaka pošli na spavanje.
4. DAN - 29. 05. 2007.
Danas smo rano ustali – pojeli koji keks da baš nismo praznog želuca i spremili se za cjelodnevni izlet u ATENU.
Preskačemo doručak – ionako smo već dosta nabili trbuščiće.
Vozili smo se dugo kroz Atenu i uz obalu prema Akropolisu. Priroda je divna i vrlo je interesantno gledati iz autobusa – s jedne strane obalu a s druge strane ceste kuće.
Razgledali smo Akropolis i krenuli u Atenu.
Prošli smo pored novog olimpijskog stadiona, a stali smo ispred starog stadiona na kojem je održana prva maratonska utrka i tu je kamena statua maratonca koji je pretrčao 42 kilometra da bi obznanio pobjedu Grka na marato-nskom polju nad Perzijancima poslije čega je od iscrpljenosti pao mrtav. I otada se tu održavaju utrke maratona njemu u čast.
Vrijeme je ručka i dolazimo do hotela s 5 zvjezdica u restoran Macedonia gdje se poslužuju većinom grčki specijaliteti. Tu smo za stolom bili s obitelji iz Manile i mladim bračnim parom iz Liverpoola koji su bili na bračnom putovanju.
Kad smo ručali opet su nas potrpali u autobuse i vozili smo se kroz Atenu. Pa tu naranče rastu na ulici kao ukrasna stabla, a svi balkoni i terase puni su cvijeća i zelenila.
Odvezli smo se na Vrhove Sunca gdje je drevno grčko kazalište i gdje je bilo boravište Boga Posejdona. Odavde se vidi cijela Atena – prekrasan pogled i vrlo je visoko.
Dosta smo se umorili i jedva smo dočekali da se vratimo na brod. Da bismo malo relaksirali mišiće otišli smo na 9. palubu okupati se u bazenu a potom u jacuzziju masirali umorno tijelo. Bilo je odlično. Brzo nam je nestalo sunca pa smo otišli u kabinu pod tuš, spremili se i vratili se gore na večeru – ponovno svega i svačega. Ponavljam, bilo bi previše zamarajuće kad bih opisivala što smo sve svaki put jeli – toliko toga raznovrsnoga jela ima da mi treba još puno prostora ako bih željela sve nabrojiti. Dan je zaista bio naporan, umorni i zadovoljni otišli smo na spavanje.
Sutra je novi izlet.
5. DAN - 30. 05. 2007.
Spavali smo ko klade, u 8,45 idemo u IZMIR. Na doručak nismo išli jer bi nam to bilo previše. Ionako ćemo se vratiti do ručka. Samo je Igor išao kupiti vode da imamo u kabini.
Na izletu je bilo super. Nije bilo naporno. Obišli smo arheološki muzej gdje su bile statue Homera, Afrodite, gladijatori i razne amfore. Rečeno nam je da ne smijemo slikati ni snimati – vodič je bio neki rus koji je govorio engleski i njemački (konačno da netko govori jezikom koji je uvriježen u komunikaciji a ne književnim) tako da smo dosta razumjeli, a najbolje je bilo kad nam je rekao nešto na srpskom – nešto je natucao – jer je vidio da imamo problema u komunikaciji.
U muzeju su nas stalno pratili čuvari – dva mlada turčina pa smo ih pitali smijemo li slikati Homera, a zapovjednik (mlad, zgodan,visok) nam je uzeo aparat, rekao nam da stanemo kod Homera i slikao nas zajedno. I još je rekao «ja nisam ništa vidio». Hvala mu.
Nakon muzeja obišli smo Agoru – ostatak prošlosti – ruševine staroga grada. Tu smo se isto dosta slikali i krenuli nazad.
Sam grad inače nije tako lijep kao Atena u Grčkoj. Ima više starijih zgrada i sirotinje koja sve i svašta prodaje na ulici – od odjeće i obuće do namještaja, bijele tehnike i motora – sve što god trebate naći ćete na uličnim štandovima duž cijelog Izmira. Prije povratka na brod svratili smo u free shop, kupili cigarete i gledali neke kožne jakne, ali su nam se činile preskupe pa ih nismo kupili. Sutra idemo u Istanbul na bazar pa ćemo tamo naći jeftinije – mislili smo si.
Na brodu kratko osvježenje, pa na ručak.
Mi jednostavno ne možemo dalje od našeg stalnog načina klope i uvijek u isti restoran na 9. palubi.
Inače možeš obići sve restorane i jesti sto puta ako želiš i što poželiš. Malo smo poslije ručka prošetali po ostalim restoranima kad - šok.
Igor u jednom trenutku kaže – pa oni nisu normalni (mislio je na klopu) kad čujemo – dobar dan, tko to nije normalan -.
I tako smo na pola putovanja saznali da nismo jedini Hrvati na brodu nego ima još jedan bračni par iz Zagreba (oko 40 – 45 godina) sa 8. palube. Malo smo popričali i bili sretni što čujemo koju našu hrvatsku riječ. A oni su pitali odmah prvi dan ima li još tko iz Hrvatske pa su im odgovorili da imaju registriran još jedan par ali ne znaju gdje pa su mislili da ćemo se ukrcati u Dubrovniku i ići do Venecije. Poslije smo čuli od njih da su za istim stolom s nama u restoranu «VESTA» ali nisu prvi dan bili na večeri pa se nismo našli, a mi smo se sve ostale dane hranili na 9. palubi a ne za našim stolom u restoranu . I tako iznenađenjima nikad kraja. Poslije objeda odmor pa idemo u jacuzzi na relaksaciju. Nadam se da ćemo prekosutra kad nema pristajanja snimiti s kamerom cijeli brod makar oni kažu da se ne smije ali svi to rade. Bilo bi šteta da ne snimimo jer to je nešto prekrasno za vidjeti, sve se čini jako raskošno i lijepo što uistinu i je.
Sredila sam utiske, obrisala neke slike i brojala koliko smo mobilnih mreža do sada promijenili čini mi se 8. Inače ovo je prvi brod koji ima svoju vlastitu mobilnu mrežu ali se nismo priključili jer nije bilo potrebno – skoro uvijek smo imali signal s kopna.
Popodne smo otišli u jacuzzi. Bilo je dosta hladno, puhao je hladan vjetar pa nismo išli u bazen. Tu smo opet sreli one zagrepčane, Dijanu i Refika, (zanimljivo oni su iz Vrapča, a ja iz Stenjevca – to je jako blizu) i ostali smo dok se nismo smežurali. Bili smo mokri pa smo se omotali ručnicima i otišli u kabinu pod tuš i spremati se za večeru. Ionako večeramo kod bazena pa ćemo usput vratiti ručnike.
Za večeru opet – ni u snu ne možeš zamisliti toliko vrsta jela. Ako nekoga zanima slobodno neka mi se javi, za sve dane ću mu nabrojati što smo sve jeli.
Poslije smo malo šetali po palubama, buticima, otišli u jedan od barova na piće, plesali u baru Apolo, opet malo lutali po brodu, došli na treću palubu gdje se može pušiti samo s jedne strane, opet smo malo plesali ali je glazba bila malo spora pa nas je uspavala.
Već je 23,37 sati, idemo spavati jer sutra ujutro moramo u 7,45 biti na 5. palubi u restoranu «Gemini». Idemo u Istanbul.
6. DAN - 31. 05. 2007.
Sada je 17,48 sati po lokalnom vremenu (vremensku zonu prošli smo kad smo ušli u grčke teritorijalne vode i pomaknuli satove jedan sat unaprijed pa ćemo ih poslije vratiti na staro).
Poslije ručka smo bili toliko umorni da smo spavali od 14,30 do 17,30 – puna 3 sata.
Nego, da počnem od jutra, to jest od buđenja. Nismo ni danas išli na doručak jer se na izlet za ISTANBUL išlo u 7,45 sati.
Dobili smo turčina Saida za vodiča. Nismo ga razumjeli ni tri suhe šljive, nekako čudno priča engleski (to je ono što sam spomenula kad sam govorila o onom rusu – vodiču iz Izmira).
Iz luke smo otišli autobusom i prvo smo posjetili Plavu džamiju.
Bilo je jako interesantno.
Vani ispred džamije je cijeli dugački red kamenih klupica, ispred njih špina, tu si prije ulaska u džamiju vjernici muslimanske vjere peru lice, ruke i noge.
Mi to naravno nismo morali učiniti, ali smo još u autobusu dobili na sjedala plastične vrećice smeđe boje. Mi smo pomislili da je to vrećica ako nam bude slabo u busu jer smo se vozili dosta uzbrdo i zavojito, tek kada smo došli ispred džamije skužimo da je to vrećica za cipele.
Sva sreća da sam je spremila u torbicu. Tu smo se morali prije ulaska u džamiju izuti i staviti obuću u vrećicu koju smo nosili sa sobom. Izuli smo se vani na kamenu a led ledeni, ali kada smo ušli bilo je dobro, debeli tepisi po cijeloj džamiji. Imala sam majicu bez rukava s dekolteom pa sam na ulazu dobila plavu plahtu koju sam morala prebaciti preko ramena i tako hodati džamijom.
Malo smo poslikali i posnimali iznutra – lijepo je sve to vidjeti u živo – jako interesantno. Kad smo izašli iz džamije mogli smo se obuti i odložiti plavu plahtu (muškarci u kratkim hlačama dobili su zelene plahte za oko pasa).
A sada slijedi Aja Sofija.
To je poznata sultanova palača iz prošlosti. Ona je kao i džamija iznutra puna starinskih ostataka. Ima jedna soba iz tog davnog doba – dugačka klupa kao otoman uza zid cijele prostorije – jedan dvosjed – sve bez naslona i nešto slično polici. To nismo smjeli snimati ni slikati da se ne bi tijekom vremena oštetile slikarije po zidu. Vidjeli smo sultansku ložu na prvom katu. Inače Aja Sofija je izvana crvene boje, a unutra je stari – stari kamen- neravan – gromade – jako hladan. To nije džamija nego palača pa se nismo morali izuvati. Na izlasku su nas opet slikali za uspomenu.
Konačno – idemo na bazar. Možda nešto kupimo, čuli smo da je sve jako jeftino. Ali vraga -vodič nas je doveo u neku ekskluzivnu trgovačku kuću na prezentaciju tepiha. Prvo smo išli na terasu da bi nam vodič objasnio gdje je bazar – lijevo pa desno pa ko zna kud, a ne znaš jezik. Hvala. Da sami lutamo Istanbulom pa se izgubimo ili nas tko opljačka a ne daj Bože da zalutamo pa se ne znamo vratiti na brod. A na prezentaciji tepiha posjeli su nas na klupice uza zid i poslužili toplim sokom od jabuka po turskom običaju. Istina tepisi su predivni, prava umjetnost, kako ga baciš tako mijenja boje, šteta je i stati na njih. A cijena – od 1500 do 10 000 $. Je li tko što kupio ne znam, izašli smo ranije, obišli cijelu zgradu, sve sami tepisi, a na prvom katu draguljarnica. Toliko sve elegantno da te strah pitati pošto je a cijena nigdje.
Sve u svemu, ništa nismo kupili, strah nas je bilo otići daleko bez vodiča (koji je nestao), a i Igor se jako umorio ovih dana da je jedva hodao. Malo smo prošetali okolo i čekali bus. A po ulici ne možeš mirno proći stalno te opsjedaju ulični prodavači, naprosto te strah.
Inače sam grad nije baš privlačan, ono što smo mogli vidjeti razočaralo nas je. Gotovo da i nema semafora ni prometnih znakova, vozi kako tko stigne, ljudi spavaju po parkovima. Izmir je iako siromašan, ostavio na mene bolji dojam.
Jedva smo čekali da se vratimo na brod, nadali smo se da ćemo u luci naći neki free-shop ali nema pa nema. Samo smo malo pokisnuli prije broda. Bili smo gladni pa smo se opet najeli do grla – sve i svašta i napokon odmor i spavanje do 19 sati. Toliko smo bili umorni.
Na večeru smo otišli oko 20,15 – najeli se i polizali tanjure. Desert standardno – ja voće Igor dupli kolač sa sladoledom i poslije malo šetnja brodom, jedan ples na 3. palubi i tu se opet nađemo sa Danijelom i Refikom. Izmijenili smo iskustva, malo popričali, slikali se, zapalili cigarete i evo već je 23,30 sati. Vrijeme je za spavanje. Igor je morao popiti voltaren jer ga je sve boljelo.
7. DAN - 01. 06. 2007.
Danas samo plovimo – ne pristajemo nigdje do sutra u Dubrovniku. Bliži se kraj putovanja, treba se pripremati za odlazak.
Standardno: bogati doručak, pa sastanak u svezi informiranja kako postupati još ova 2 dana da bi sve proteklo bez problema. Zatim shopping – kupili smo neke uspomene – satove za djecu i nešto nakita, pa otišli na kavu i pivo i dobili grickalice gratis.
Da, nisam ni rekla da imamo TV u kabini i da brod ima satelitski i svoj vlastiti program sa svim važnijim informacijama i događanjima. A događanja je bilo toliko da nismo vidjeli ni pola od svega toga.
Ručamo u 13,30 sati – super kao i obično. Uvijek različito a opet toliko obilno i šaroliko da jednostavno morate sve probati. Noćas vraćamo satove jedan sat nazad na naše vrijeme. Ja gledam TV a Igor spava snom pravednika. Nismo išli u jacuzzi jer puše ko vrag, a i Igor se prehladio – kako i ne bi kad se pravi frajer pa moči glavu po toj buri. Čudim se – sve ležaljke pune, ljudi crni ko da su mjesec dana na moru a puše i hladno je. A ako povuku krov nema toliko sunca.
Sutra smo u Dubrovniku oko 11 sati, malo ćemo prošetati Stradunom, popiti tamo piće i to je to. Kad se vratimo na brod moramo spakirati stvari. Bliži se kraj putovanja. Šteta. Lijepo je samo lutati, jesti i uživati a ništa ne raditi, a opet, fali ti kuća, djeca, sve oko tebe što te okružuje. Puno je to 8-9 dana izvan kuće, srce te vuče. Posnimali smo na brodu sve što smo mogli i smjeli od dna do vrha – skoro nas je bura odnijela, ali ipak smo uspjeli ovjekovječiti ovo krstarenje iz snova.
Večera – za prste polizati i onda malo u shopping i šetnju brodom, potražili smo slike i otišli u kazalište gledati neki fantastični show – sve komadi i muški i ženske, sve blješti – nešto predivno. Šteta što nismo ponijeli kameru da ih snimimo.
Oko ponoći smo se vratili u kabinu i našli poklon od našeg sobara – maketa broda i frotir ručnik za more s logotipom broda. Za to je ujutro dobio od Igora napojnicu, a i zavrijedio ju je jer nam je svaku večer spremao krevet na poseban način, vrlo upečatljivo.
8. DAN - 02. 06. 2007.
Sada je 9 sati i spremamo se na doručak. Nismo baš osobito gladni ali moramo izaći jer sobar već čeka da pospremi sobu. Odlučili smo da opet ne ručamo jer već oko 13 sati idemo u DUBROVNIK.
U 12,30 sati smo u kazalištu i čekamo na izlazak, ali to se odužilo jer je oko 2000 ljudi htjelo ići kao i mi – bez vodiča pa su na brodu odugovlačili koliko su mogli da bi nas što više odustalo. Rekli su da su veliki valovi, jaki vjetar a lagani čamci. No, ipak smo izašli oko 14,35 sati . Skoro smo odustali, Igor se uplašio jer ih je sve razumio što pričaju, ali ja se nisam dala. A kad smo izašli – more mirno, nema vjetra, samo mali valovi. Dubrovnik je prelijep.
Prošetali smo Stradunom, popili piće, poslikali i posnimali što smo mogli i morali smo se vratiti na brod. Šteta. Kratko za više toga obići jer smo već u 16, 30 sati morali otići.
Sada je 17,55 sati – brod pali motore i polako se bliži trenutak povratka. Već smo skoro sve spakirali jer do jedan sat noćas moraju kuferi biti pred vratima kabine. Kod nas ostaju samo stvari koje su nam nužne i koje se mogu razbiti.
Sada ćemo još malo prošetati brodom pa idemo ranije na večeru jer smo gladni. Večerali smo do 20,30 sati, najeli se da nismo mogli disati. Ne znam što sve nismo jeli – svega i svačega.
Završili smo s pakiranjem kufera i stavili ih ispred vrata kabine. Račun će stići do 4 sata ujutro ako treba reklamirati može se od 6-8 sati. Dobili smo raspored za sutra - zadnji smo za iskrcaj - tek oko 12,15 sati, a doručak je od 6,30 – 10,30 sati.
U Veneciju stižemo oko 9,45 sati. Idemo spavati, već je 23 sata, posljednja noć na COSTA SERENI. Žao nam je a opet – jedva čekamo da se vratimo doma.
9. DAN - 03. 06. 2007.
Igor se rano probudio kako bi pregledao račun. Nije bilo primjedbi pa smo bili mirni. Posljednje tuširanje i jutarnja higijena, spremamo ostatak stvari i – gotovo.
Sjedimo na krevetu a Igoru kapnu suze niz obraz.
Žao mi je – kaže mi. Bilo je predivno. Tek smo se priviknuli i moramo otići. Vjerojatno više nikada nećemo moći doživjeti nešto ovakvoga. Bilo je to kao predivan san. I meni je srce zaigralo, bliži se 8, 30 sati kad moramo napustiti kabinu. Posljednji put. Još jedan čeznutljiv pogled unutra i zatvaramo vrata naše kabine zauvijek.
Besmisleno je sada opisivati što se još događalo do iskrcavanja – čekali smo poslije doručka par sati za izlazak, izmijenili brojeve mobitela sa zagrepčanima i posljednji pozdravi. Oni su izašli jedan sat prije nas.
Mi smo čekali do 13 sati i konačno napustili ovaj predivan brod, ponijevši sa sobom brdo uspomena.
Sad još slijedi potražiti kufere i vratiti se nazad u Pulu.
Djeca nas čekaju na terminalu i vračamo se u stvarnost, ostavljajući za sobom san svih snova.
Sada slijedi sređivanje dojmova, raspremanje stvari, pospremanje slika i snimaka i život se ponovno vraća u normalu.
Možda sam bila preopširna pri opisu pojedinih događaja a bilo ih je toliko da nismo mogli svuda stići, ali smatrala sam da jednostavno to moram napisati, da moram svoja zapažanja prenijeti na druge.
Jer to se ne može ničim opisati.
To treba doživjeti.